BAJKA “ĆELAVI JEŽIĆ”

1kaktusI konačno je, nakon duge zime, stiglo proljeće. Najbujnije dvorište na kraju sela rascvjetalo se u svoj svojoj raskoši. Vrijedne su pčelice, zajedno s leptirima, letjeli od jednog do drugog cvijeta i uživali u mirisnom i slatkom nektaru. Ljubičasta se puzavica popela po zidu kuće do balkona, a vrtnu su stazu prekrile sitne tratinčice. Tako se i mladi kaktus blizu ulaza lijepo razlistao i stremio k visini. Međutim, unosio je nezadovoljstvo i nemir tvrdeći je da je ljepši nego bilo koji drugi cvijet.

– Kako možeš reći da si ljepši nego bijela ruža?- prkosno upita tratinčica. Zvončić je dodao: – Otkad si stigao, samo se praviš važan!
– Ti si običan bodljikavac! – izjavio je žuti sunovrat i od njega okrenuo glavu. Kaktus se isprsio i oholo rekao:
– Nisam običan bodljikavac! Uostalom, i ruža ima trnje. Vidjet ćete vi kad ja procvjetam!

1ruzatrnjeBijela ruža nije htjela ulaziti u prepirku, to je bilo ispod njezinog nivoa. Čula je kako kaktusi, doduše, ne cvatu često, ali da im je zato cvijet uistinu prekrasan. Ona nikad nije bila nikome zavidna, i svaki joj je cvijetak bio jednako lijep kao i ona. Doduše, ljudi koji bi ulazili u dvorište i omirisali je, rekli bi da nitko u dvorištu nema tako opojan i divan miris, ali time se nikada nije htjela hvaliti. Uostalom, njoj se činilo da male ljubičice mirišu čak i ljepše, samo su bile mnogo niže i ne tako nadohvat ljudskom nosu, kao ona. Ljubičice su pak tvrdile da je bijela ruža preskromna i da se nitko ne može s njome mjeriti, čak su je prozvali kraljicom cvijeća i htjeli je okruniti, ali ruža to nije dopustila.
– Ja sam vaša prijateljica, a ne kraljica!
– Ja sam kralj, kralj svih cvjetova! Samo da procvjetam, pa ćete vidjeti! Svi ćete mi se pokloniti – rekao je kaktus ljutito jer su mu hvalospjevi za ružu išli na živce.

Ruža je već danima uočila da na vrhu kaktusa bubri zeleni pupoljak koji će zasigurno sutra-prekosutra procvjetati. Baš ju je zanimalo hoće li biti crven ili možda ružičast. A možda bude bijel, kao i ona. Ali kakve god boje bude, cvijet će sigurno biti prekrasan. Kad bi bar taj prkosni kaktus bio malo ljubazniji, poželjela je bijela ruža i u suton sklopila latice spremajući se na počinak. Na njezin pozdrav za laku noć svi su odgovorili osim smrknutog kaktusa koji joj je isplazio dugačak, bodljikavi jezik. Žalosno je uzdahnula i klonula glavom. Dok dok je tonula u san, želeći je utješiti, prijatelj – pužić popio joj je suzicu na bijelom obrazu.
Sutradan, rano ujutro, u cik zore, dok je cvijeće još spavalo, i ruža se još nije umila jutarnjim kapima rose, nešto se strašno dogodilo.
– Bum! – odjeknula je snažna eksplozija. Sitna je tratinčica prestrašeno skupila latice; ruža je isturila trnje; sunovrat se skoro sunovratio; ljubičica je poplavjela; maćuhica problijedjela; plavi zvončić je zatresao svoje zvončiće stvorivši strašnu buku; i drugo je cvijeće u strahu ciknulo. Zatim su svi od straha i iščekivanja utihnuli.

Odjednom se prolomio uzbuđeni kaktusov glas:
– Ajme, ljudi! Procvjetao sam! Prvi put u životu ja sam procvjetao! Pogledajte kako imam prekrasan, crveni cvijet! Pogledajte kako sam divan! Mene se čak i čuje kad procvjetam, toliko sam poseban i jedinstven! Nisam li vam govorio da ću biti najljepši od svih?! – razmetno se šepurio podižući se na vrhove prstiju kako bi ga svi u dvorištu mogli vidjeti.
Cvijeće se radoznalo okrene prema njemu. Na glavi mu je uistinu izraslo nešto jarko crveno. Ruža, koja je bila najviša, primakne se i pozorno pogleda u kaktusov cvijet. Nakon kratkog, ali pomnog razmatranja, tužno je spustila lisnata ramena rekavši:
– Prijatelju, žao mi je što ti moram reći, ali to nije tvoj cvijet.
Kaktus se uznemireno uzvrtio:
– Što nije? Kako nije? Ti si ljubomorna što sam ja tek procvjetao, jer tebi poneke latice već ispadaju!
Bijela ruža zavrti glavom:
– Ne, nisam ljubomorna. To na tvojoj glavi nije cvijet, nego raspuknuti, crveni, dječji balon!
– Balon? – kaktus se začudi.
– Vjerojatno je neko dijete nepažnjom jučer ispustilo konac pa je balon odletio, i letio cijelu noć, a jutros je slučajno naletio na tvoju bodlju te se raspukao – potvrdi ruža ozbiljnim glasom.
– Znači, nisam procvjetao? – rastuži se kaktus.
– Nisi, nažalost – odgovori ruža sućutno.

1vrabacU dvorištu je nastala graja. Cvijeće, kao da je jedva dočekalo kaktusovu nesreću, počelo mu se smijati i izrugivati, a on od sramote zaplače.
– Nemojte ga vrijeđati – reče ruža glasno i, kad su se svi umirili, nastavi: – Sad kaktusu neće biti lako. Naime, koliko vidim, guma od balona prekrila je cijeli njegov pupoljak. Pupoljak će pod tim komadom rastezljive plastike ostati bez kisika, sunca i vlage, pa će sagnjiliti i onda neće procvjetati.
– Što to govoriš? – prestraši se kaktus.
– Nažalost, istinu, razmisli i sam – odgovori ruža. Kaktus se snuždi jer je osjetio da ruža govori istinu. Naime, raspuknuta je guma polako počela gušiti njegov nježni i vrlo osjetljivi pupoljak. Premda je balon bio lagan, za kaktusov je cvijet to bila preteška težina i on shvati da ako se do sutra ne oslobodi gumene napasti, njegov će prvi zametak cvijeta zauvijek uvenuti i tko zna hoće li ikada ponovno procvjetati. A ako guma ostane i dalje na njemu, osjeća da će cijeli istrunuti.

– Tako mi i treba kad sam se toliko hvalio! – ojađeno zaplače prestrašeni kaktus.
Uvidio je koliko je bio ohol i kako ga je sudbina gorko kaznila. Cvijeće je znalo da kaktus ne pije puno tekućine, ali kada su vidjeli koliko je samo suza poteklo niz njegovo zeleno lice, pomislili su da će ostati bez vode, te dehidrirati i potpuno uvenuti i prije nego što ga uguši crvena guma. Osjetili su sućut prema rasplakanom kaktusu i pokušali ga utješiti. Zvončić je odzvonio živahnu pjesmicu misleći da će ga razveseliti. Međutim, kaktus je tulio kao da ga netko s korijenjem čupa iz zemlje, a nitko ga nije ni taknuo, samo dječji balon.

1hedgehogRuža ga prekine čvrstim glasom:
– Prestani plakati! Od toga nikakve pomoći. Moramo nešto smisliti kako da te spasimo. Moramo nekoga zamoliti za pomoć.
– Koga? Tko će meni pomoći? Mene nitko ne voli! – reče kaktus brišući bodljikavi nos u trnovit rukav. Cvijeće je počelo razmišljati, ali se nije moglo domisliti što napraviti. Ruža zovne psa koji je čuvao kuću i zamoli ga:
– Možeš li skinuti ono crveno s kaktusovog vrha?
– Prvo i prvo, moj je lanac prekratak. A drugo, nisam mačka da bih se znao popeti gore – odgovorio je pas i zavukao se dublje u svoju kućicu. Ruža ugleda macu pa joj dovikne:

– Hej, maco!
Maca se ljuto trgne, a vrabac kojeg je vrebala, čim je spazi, brzo odleti u sigurnost krošnje.
– Što je? – frkne maca bijesno.
– Budi tako dobra pa pokušaj skinuti raspuknuti balon s kaktusovog vrha – zamoli je ruža.
Maca se nakostriješi:
– Nisam luda! Moji su tabani mekani jastučići. Šape bih povrijedila i više ne bih mogla hodati. Nisam ja jež da znam kako izići na kraj s bodljama – dignula je nos i otišla u hladovinu.

Tratinčica pokuca na vrata kućice vrtnog puža, pa kad ovaj proviri glavu, ona ga zamoli:
– Gospodine pužu, biste li bili tako dobri da otrčite u šumu i hitno pronađete nekog ježa?
Puž isplazi rogove i odgovori:
– Vrlo rado, dragi cvjetiću, ali, i kad bih trčao najbrže što mogu, do šume bih stigao tek za koju godinu, a ovdje je pomoć potrebna što prije!
– Ima pravo, on je prespor, kaktusu treba hitna pomoć! Treba nam neki jež. A ježevi žive u šumi. Kako ćemo do šume? – rekla je ruža zamišljeno.

1catKaktus, koji je do tada tužno jecao ponovno je počeo glasno plakati. Vrabac iz krošnje preleti preko dvorišta i javi se s krova:
– Živ! Živ! Živ sam, jer si me ti, draga ružo, spasila od mačke. Ja bih rado pomogao, ali ne znam kako. Mi smo vrapci poznatiji kao urbane ptice. Nikad nisam bio u nekoj šumi, čak rijetko zalazim na livade i polja. Vjerojatno se tamo ne bih znao ni orijentirati, a kamoli pronaći ježa.
– Ali možeš ispred šume razglasiti da nam treba ježeva pomoć – reče ruža. Vrabac odgovori da to svakako može i brzo poleti. Ruža mu zahvali i mahne.
Dok je kaktus je i dalje u dvorištu neutješno i glasno plakao, a cvijeće mu sućutno mrmljalo riječi utjehe, dotle je vrabac strelovitom brzinom letio iznad krovova, polja i livada. Na samom rubu velike šume, ugledao je zeca koji je preskakivao raskrčene panjeve, i birao najdeblje listove djeteline.
– Dobar dan, zeko! Ja sam vrabac iz jednog dvorišta u kojem se dogodila strašna nesreća i trebamo pomoć. Moja prijateljica bijela ruža je sigurna da bi nam gospodin jež mogao biti od koristi. Znaš li ti za nekog ježa?
Zec podigne dugačke uši, mrdne njuškicom, strigne brkovima i odgovori:
– Lijepo je pomagati prijatelju u nevolji. A pronaći ježa, za mene ne postoji ništa lakše! Čekaj tu! Samo da je kod kuće!
1zecZatim je u nekoliko skokova odjurio dublje u šumu. Njegov je stan bio u blizini starog hrasta u čijem si je prizemlju, među korijenjem, stari jež izgradio ugodnu garsonijeru. A jež je bio sasvim pristojan susjed i nikad nije pravio galamu i buku, te uvijek srdačno pozdravljao. U posljednje ga vrijeme nije često viđao. Zec jer pokucao na vrata i nakon “slobodno”, ušao te ljubazno pozdravio:
– Dobar dan, dragi susjede! Nisam vas dugo vidio.
Stari se ježić obraduje posjetu i širom otvori vrata pozivajući zeca da uđe:
– Dobar dan i tebi. Mogu li te čime ponuditi? Imam slasnih odgrizaka jabuke. Ili možda mogu nekako pomoći?
– Upravo me šalju k vama s viješću da vas hitno trebaju u dvorištu prve kuće. Dogodilo se neko zlo i bijela ruža misli da biste vi mogli pomoći – reče zec. Jež se zamisli pitajući se kako bi on mogao pomoći?
Zatim odmahne glavom i snuždeno reče:
– Već duže vrijeme uopće ne izlazim iz kuće. Prilično sam ostario, ali ne da sam samo ostario, nego sam i sasvim, – okrene se i zecu pokaže svoja leđa – oćelavio!
Zec se začuđeno trgnuo. Još nikada nije vidio ćelavog ježa. Susjed je imao samo nekoliko sijedih bodlji sa strane, a sredina hrpta mu je bila sasvim sjajna i glatka.
– Ovakav se ne mogu obraniti ni od vuka ni od lisice. Najsigurniji sam u kući. Ako sad iziđem, lak sam plijen za bilo koju zvjerku. Zašto ti ne odeš pomoći u to dvorište?
– Ali oni traže upravo vas, ježa.
– Ne mogu kad sam ćelav! Život mi je u pitanju. Nisam brz i spretan kao ti. Mene su samo bodlje štitile od zvijeri, a sad ih ništa ne sprječava da me lako srede. Jako mi je žao. Stvarno bih volio pomoći.
Netko se glasno nakašljao i odškrinuo vrata. Provirila je glava kornjače.
– Oprostite ako smetam, ali upravo sam ovuda prolazila pa sam, vjerujte mi, sasvim slučajno čula vaš razgovor. Poznajem to dvorište o kojem zec govori. U njemu sam provela lijepo djetinjstvo, a bijela mi je ruža uvijek nudila svoje otpale, ali ukusne latice kao desert. Vrlo bih joj rado pomogla, a ne znam kako, kad ja nisam jež – reče kornjača.
Zec se zamisli, a onda pucne prstima kao da se nečeg dosjetio:
– Kad bih ja bio mudri lisac, a ne običan zec, tada bih predložio, gospođo kornjačo, da nakratko posudite gospodinu ježu svoj oklop kako bi on sigurno stigao do dvorišta. A vi ostanite ovdje, u njegovoj kućici, dok se on ne vrati.
Kornjača razmisli, uzdahne i pristane govoreći:
– Vjerujte na ovakvo nešto ne bih ni za koga drugog pristala nego samo za prijateljstvo bijele ruže. Ona je zaslužila da joj se pomogne. A vas, gospodine ježu, lijepo molim da mi moju kućicu dobro čuvate.
Zatim iza paravana skine svoj oklop i ogrne se ogrtačem od suhog, toplog lišća.
– Sad izgledam kao neki srednjovjekovni vitez! – reče jež osjećajući se pomalo nezgrapno u tvrdom, okoštalom odijelu. Ali, bio je i zadovoljan, jer je prvi put nakon dugo vremena izašao iz svoje već pomalo dosadne kućice. Nespretno je hodao i oklop ga je jako žuljao: jedva je čekao da ga skine. Zec ga dovede do polja gdje je čekao vrabac koji se, čekajući, do sita najeo pšeničnog zrnja.
– Evo, doveo sam ježa, a ti ga vodi dalje! – reče zec vrapcu.
– Ruža je rekla da im treba jež, a ne neka čudna kornjača. Ako je ovo jež, onda sam ja roda – nasmije se vrabac glasno držeći se od smijeha za trbuh. Jež uzdahne, a onda se izvuče iz okopa. Vrabac, kad vidi nekoliko bodlji na njegovim ćelavim leđima, posramljeno stavi krilo na kljun i doda:
– Oprostite što odmah nisam vidio da ste stvarno jež.
– Nisi ti, prijatelju, kriv što sam ja rano oćelavio pa se sad moram kriti pod kornjačinim oklopom. No, tu više nema mojih neprijatelja, lisice i vuka, pa mi oklop više ne treba. Zec će ga ovdje čuvati, a mi krenimo prema tom dvorištu da vidim o kakvoj se to nevolji radi?
Zec im mahne šapicom, a jež, oslobođen teškog oklopa, pohita za vrapcem koji ga je vodio prema bijeloj ruži. Uskoro se jež našao u dvorištu, provukavši se kroz rupu u drvenoj ogradi koju je vrabac preletio.
– Živ! Živ! Jež! Jež! – obznanio je vrabac da je njegova misija uspješno završila i da je doveo živog i zdravog ježa, doduše ćelavog, ali ipak pravog ježa.
Vrtni je puž začuđeno gledao u veliku ćelu na ježevim leđima, i pitao se kakav je to jež, da nije neki prevarant, ali se suzdržao i ništa nije rekao.
Ruža se vrlo obraduje što je pomoć stigla tako brzo pa srdačno pozdravi:
– Dobro nam došli, gospodine ježu. Napravili smo cijelu potragu za vama. Zacijelo vam nije bilo lako stići do nas.
– Da nije bilo vaše prijateljice kornjače koja mi je posudila svoje odijelo ne bih uspio. Usput, dala vas je lijepo pozdraviti.
– Oh, kako mi je drago što me sjeća. Divna je to osoba. A divim se i vašoj hrabrosti i plemenitosti što ste svoj život izložili da biste pomogli našem prijatelju kaktusu.
– Kaktusu? – upita ćelavi jež začuđeno. Dosad mu još nitko nije spomenuo kaktus. Tada ruža pokaže rukom i on ugleda klonulog kaktusa kojem su se donji listovi sasvim opružili po tlu. Iznemogao, samo je uzdisao. Čak su i suze presahnule od tuge. Ruža objasni začuđenom ježu:
– Na njemu se probušio dječji balon i njegov se pupoljak guši. Ako se ne oslobodi, uvenut će i on. Nitko iz dvorišta ne može s njega skinuti taj nesretni balon s njegove glave. Čak i ja imam trnje, ali njegove su iglice previše guste i previše oštre da mu se približim. Morate mu nekako pomoći – na kraju zavapi blijeda ruža.
Jež se od srca nasmije:
– Ako sam nešto u životu naučio, to je onda kako izići na kraj s bodljama! To za mene nije nikakav problem!
Zatim je jednostavno zagazio na kaktus, kao da hoda po nekakvom običnom tepihu. Uspinjao se i provlačio između njegovog zelenog, bodljikavog lišća, te za čas stigao do mjesta nesretnog, crvenog udesa. Zubima je pregrizao čvrsti konac koji se spleo oko lista, nježno podigao gumeni dio na pupoljku i zatim snažnim trzajima potezao rasparani balon sve dok kaktus ponovno nije bio potpuno slobodan. Onda se polagano spustio, zadovoljno pljesnuo dlanom o dlan i rekao:
– Gotovo!
U dvorištu je nastalo opće veselje. Cvijeće se oduševilo i zapljeskalo. Kaktus, od sreće i radosti, zagrli i poljubi ježa. Jež zahvali i rukama, kao dirigent, stiša cvjetnu graju:
– Nije ovo bilo nikakvo naročito herojsko djelo! Prijatelji pomažu jedan drugom u nevolji! Sad moram požuriti prijateljici kornjači vratiti oklop. Da nije bilo nje, ne bih živ stigao do vas, niti bih mogao spasiti kaktus!
Kaktus se na trenutak zamisli, a onda usklikne:
– Čekaj ježu, prijatelju! Sinula mi je ideja! Evo, uzmi moj najširi i najdeblji list, evo ovaj ovdje koji ima najtvrđe, najgušće i najčvršće iglice! Učvrsti ga na sebe pa ćeš opet, bez straha od šumskih zvijeri, moći šetati po šumi!
Jež je oduševljeno prihvatio ponudu. Kaktus mu je pružio veliki list. Jež je uklonio bodlje s unutrašnje strane. S koncem od balona privezao ga je za leđa kao da nosi ranac i rekao:
– Oh, baš ti hvala, dragi kaktuse! Spasio si mi život!
– Ne, ti si ga meni spasio! A to mogu zahvaliti dragoj ruži, čiju dobrotu ranije nisam znao cijeniti – rekao je kaktus. Ruža je skromno odmahnula rukom:
– Nije to moja zasluga, svi su u tome učestvovali!
– Nadam se da prihvaćate moju ispriku, dragi prijatelji – okrene se kaktus prema ruži, a zatim se nakloni i ostalim cvjetovima.
Svi su bili jako uzbuđeni i sretni da se sve dobro završilo. Jež se srdačno pozdravio s novim prijateljima i zadovoljnim korakom brzo prešao preko livade do zeca. Ispričao mu je kakav mu je zadatak u tom dvorištu bio povjeren. Zeko je pogledao ježa od glave do pete i rekao:
– Gospodin susjed, mogu vam reći da s ovom gustom perikom izgledate barem deset godine mlađe!
Zajedničkim su snagama otkotrljali oklop prema ježevoj kućici. Nestrpljiva je kornjača jedva dočekala da se ponovno uvuče u svoju ugodnu oklopnu haljinu. I njoj se dopala ježeva perika. Kasnije su svo troje prošetali šumom časteći se ukusnom travom. Jež više nije strahovao od šumskih zvijeri. Bilo je dovoljno da se sklupča u okruglicu, a nove su ga iglice štitile bolje nego ranije bodlje. Kornjača se može uvući u oklop, a zec ima hitre noge pa lako trkom pobjegne u svoju rupu. Zato su opušteno razgovarali i šetali sve dok se nije spustio mrak. Zaključili su kako je divno u životu steći iskrene i prave prijatelje. Onda su se srdačno rukovali i pozdravili, zadovoljno odlazeći na počinak. U lagani san, čim je sunce zašlo, utonulo je i cvijeće u dvorištu.
Ujutro se prvi probudio zvončić. Još je sve bilo prekriveno rosom. Sneno je prašnicima protrljao nos i pogledao uokolo. Raširio je oči od čuđenja i odmah snažno zazvonio na uzbunu. Cvijeće se odmah trgnulo.
– Kaktus je procvjetao! – viknuo je zvončić – Pogledajte kako mu je divan cvijet!

Kako su mu latice prekrasno jarke! – zadivljeno reče tratinčica. Ruža se nasmiješi i reče oduševljeno:

Nikada nisam vidjela ljepši cvijet!

Kaktus se zarumenio. Cijelo je dvorište slavilo rođenje njegovog cvijeta. Postalo mu je neugodno koliko su hvalili njegov procvjetali pupoljak. Da nije bilo njih i njihove pomoći, danas ga uopće ne bi bilo.
– Oh, molim vas, nemojte mi se toliko diviti! Mislim da svatko od vas ima divan cvijet. Drago mi je što imam toliko prijatelja koji su se žrtvovali za mene. Nikada više neću biti ohol i ljubomoran. A ja, nikad neću tako divno mirisati poput vas, draga ružo. To je znak vaše velike dobrote i plemenitosti. Ovaj moj cvijet je cvijet za sve vas, dragi prijatelji, procvao sam vama u čast – govorio je sretno gotovo plačući od ganuća.
A tamo iza livada i polja, u gustoj šumi, jež je neumorno prevrtao suho lišće. Pronašao je sočnu, otpalu jabuku na koju se naslonio leđima, a onda odlučnim korakom nastavio prema kući noseći je čvrstim iglicama. Vidjevši ga gdje gordo korača, u njega se zaljubila zgodna ježica koja je tražila dobrog i vrijednog muža. Ježu se odmah dopala. Poklonio joj je svoju jabuku, a ona priznala da joj se sviđa njegova neobično gusta kosa, i neustrašiv hod.
Vjenčali su se još isto popodne, a zec i kornjača su kumovali. I dan danas žive s brojnim potomstvom u kućici u podnožju hrasta; kao i ruža i kaktus u istom dvorištu koje svake godine u isto vrijeme lijepo cvate. Ono je prepuno marljivih pčelica i šarenih leptirića. Oni su ti koji vrlo rado raznose pozdrave i novosti iz dvorišta, preko livade i polja, do šume i ježa, pa onda, od nekad ćelavog ježa, a sada dobrog muža i ponosnog oca, pozdravi lete natrag u dvorište, k ruži i kaktusu. Ni velika udaljenost ne može umanjiti iskreno prijateljstvo.